Najnovije istraživanje pokazuje da kod osoba koje su preživjele rak dojke nezdrav metabolički profil ili tako zvani metabolički sindrom povećava rizik od vraćanja raka dojke za 69 % i kasnije smrtnosti od raka dojke za 83 %.
Metabolički sindrom definiran je prema američkom udruženju za srce (engl. American Heart Association) i uključuje tri od pet abnormalnih nalaza među slijedećim čimbenicima rizika: visoki krvni tlak, visoka razina trigliceroda (masnoće u krvi), niska razina lipoproteina visoke gustoće (HDL) ili dobrog kolesterola, visoka razina glukoze (šećera) u krvi te središnja ili abdominalna pretilost (opseg struka veći od 90 cm za žene).
Podaci studije u kojoj su sudjelovale 42135 osobe koje su preživjele rak dojke prikupljeni su pomoću statističkog modeliranja kako bi se procijenio odnos između nezdravog metaboličkog profila i preživljavanja od raka dojke. Skupne procjene otkrile su da su osobe koje su preživjele rak dojke i koje su imale metabolički sindrom u vrijeme dijagnoze raka dojke imale 69 % veći rizik od recidiva i 83 % veći rizik od smrtnosti od raka dojke u usporedbi s osobama koje su preživjele rak dojke i nisu imale metabolički sindrom.
Također je tvrđeno je da je kod osoba koje su preživjele rak dojke te imaju metabolički sindrom za 57 % veća vjerojatnost da će doživjeti neki događaj povezan s dijagnozom rakom dojke (recidiv, nova vrsta raka ili smrt) tijekom praćenja stanja nego kod osoba koje su preživjele rak, ali nemaju metabolički sindrom.
Nalazi ove studije naglašavaju važnost metaboličkog probira osoba koje su preživjele rak dojke.
Buduća bi se istraživanja trebala usredotočiti na utvrđivanje kako kontrola masnoća u krvi, prevencija dijabetesa i izbor zdravog načina života mogu smanjiti raširenost metaboličkog sindroma u ovoj populaciji i u konačnici povećati preživljavanje od raka dojke.
Jedno od mogućih objašnjenja ovakvih rezultata istraživanja je da prekomjerna tjelesna masnoća povezana s metaboličkim sindromom rezultira povećanim razinama cirkulirajućeg estrogena što može stimulirati rast stanica raka dojke. Dodatno, masnoća može izazvati promjene u mikrookruženju tumora koje olakšavaju stvaranje metastaza ili širenje raka. Kronična i sustavna upala, obilježje metaboličkog sindroma, može dodatno pridonijeti progresiji tumora poticanjem preživljavanja stanica raka i slabljenjem imunološkog nadzora.
Iako ova studije nije istraživala biološku podlogu promatranih povezanosti, vjerojatno je da se višestruki mehanizmi interakcije – prvenstveno potaknuti molekularnim promjenama izazvanim pretilošću i kroničnom upalom – nalaze u osnovi veze između metaboličkog sindroma i loših ishoda raka dojke.
