Kuhinju si novu moram napraviti …i joooj samo da izađem odavde da se još jednom bar nađemo kod prijatelja na vikendici, tamo je takav mir , prekrasna priroda i takvo dobro društvo, i moram opet ići pjevati u zbor, putovati…ma svašta moram….:-))))

…to je jedina ispravna odluka da se borim i da nađem motiv i u najmanjoj naoko  glupoj stvari, ali koja me veseli…”

Liječenje je trajalo mjesecima, bez ljudi, u izolaciji, kemoterapije, autotransplantacija koštane srži, kasnije godinu dana injekcija, bilo je bolno i zastrašujuće i na rubu odustajanja…u jednom razgovoru s Bogom (naravno samo me je slušao:-)) rekla sam mu: ” Znaš, baš sam umorna..i mislim da sam iscrpila sve svoje ljudske resurse…i neću ti obećavati da ću ja to i to..ako ti meni daš što tražim, jer nisam tu da se pogađam s tobom znam da tako ne ide…i znam da svijet neće stati ako mene ne bude…ali evo tu sam pred tobom, ćelava i kost i koža, oslobođena svake taštine, bespomoćna jedva da imam snage disati, ni to nije moja odluka već refleks… i neuka, jer sve što znam je smiješno malo, što si čovjek zamišlja da je naspram svemira i morskih dubina i božjih tajni,koje ni naslutiti ne može….ako ti misliš da mi vrijedi dati šansu da još malo neko vrijeme budem tu na Zemlji…ja ću biti presretna i pokušati ću promijeniti nešto.”

Našla sam smisao u davanju, dok sam tjednima ležala i borila se , ja sam zvala rodbinu i prijatelje i pričala s njima o njihovim problemima. Svakoj sestri i čistačici sam pomno isplanirala kakav poklon ću joj donijeti obzirom na njenu osobnost, nakon liječenja. Radila sam nacrt svoje buduće kuhinje, pokušala se jačati i osamostaljivati, čitala knjige, rješavala križaljke, da se čim prije vratim u normalu. Svaka prepreka koja se stvorila vjerovala sam da ju mogu preskočiti , nema pesimizma, loših misli i strahova, biti će kako bude, a ja moram napraviti sve u mojoj moći da bude bolje…i postajalo je bolje. Svakim danom. Kada sam izašla iz bolnice počeo je dugotrajni oporavak i onda čuješ da je puno ljudi prošlo traume, ali su se izliječili. I to veliki postoci izlječenja. Znači može se. Rekli su ako se kroz par godina ne vrati, VALJDA će biti dobro…evo me već ih je prošlo 18. I tko god me tražio pomoć i savjet bila sam uz njega da mu to posvjedočim, jer takve vijesti treba širiti. Takve nade treba davati. Provela sam sve svoje planove napravljene u tim sterilnim sobama, pročistila tijelo, pročistila um, slušam se više, smijem se više, pjevam, putujem, družim se, kvalitetnije se hranim, ne zanemarujem simptome, ugađam si i trudim se vidjeti dobro u svemu, ne povrijediti nikoga, pomoći ako mogu. 

To su moje formule…možda nisu primjenjive svakome, jer svi smo posebni.

 Ali pronađite sebe, što vas veseli i držite se čvrsto za tu sreću, hodajući iz tame van, u cipelama koje samo vama pristaju. Jer svi to možete…a možda vam nitko nije stigao reći. Zato bravo za Onkološki portal i hvala  svima koji se bave sličnim stvarima, volonterima, doktorima i svom medicinskom osoblju, koji vole svoj poziv i hvala svim “amaterima” koji na bilo koji način pomažu odagnati beznađe i vratiti vjeru, snagu i nadu onima kojima je potrebna. Život je lijep pa se vrijedi za njega malo i pomučiti.:-))))