Na godišnjem sastanku Američkog društva za kliničku onkologiju (ASCO) u 2024. godini doktorica Fumiko Chino, specijalist onkologije i radioterapije iz Memorial Sloan Kettering Cancer Center (New York, SAD) predstavila je rezultate istraživanja koje je provela zajedno s neprofitnom organizacijom breastcancer.org o utjecaju komunikacijskih vještina liječnika na to koliko su se pacijentice s rakom dojke pridržavale svojih planova liječenja.

Prema doktorici Chino uočen je jaz između kvalitete skrbi koja bi se trebala pružiti onkološkom pacijentu i onoga što pacijenti navode kao vlastita iskustva. Tu se ne misli samo na liječenje raka već i na probleme vezane uz preživljenje, kvalitetu života, umor i upravljanje simptomima.

Dakle, cilj istraživanja je bio dobiti uvid u faktore koji mogu utjecati na preživljenje onkoloških pacijenata kao što su komunikacija liječnika s pacijentima. Studija je bila usredotočena na izvještaj pacijenata o tome da li su im njihovi liječnici objašnjavali bitne elemente liječenja kao što su problemi vezani uz simptome i nuspojave, jesu li pacijenti smatrali da je to dovoljno za stjecanje njihovog znanja te kako bi učinci loše komunikacije mogli utjecati na npr. pridržavanje plana liječenja pacijenata.

U studiji je sudjelovalo skoro 1000 ispitanika koji su dali odgovore na pitanja kao što su: kako se osjećaju, koji su im simptomi te odgovore na konkretno pitanje vezano uz ocjenu komunikacije svog liječnika (onkologa). Tako su npr. ispitanici dali odgovore na pitanje da li smatraju da je njihov liječnik komunicirao na njima razumljiv način. Činjenica je da ono što neki liječnik smatra dobrom komunikacijom ne znači da tako smatra i pacijent koji ne mora nužno razumjeti o čemu liječnik priča.

Istraživanjem se otkrilo da se gotovo 25 posto pacijenata na neki način nije pridržavalo cijelog plana liječenja. Dakle, to su pacijenti koji su uzimali manje  lijeka od propisanog ili su proveli manje propisanih terapija. Kao primjer se navodi  prekidanje kemoterapije i hormonske terapije, a postoje i pacijenti koji nisu primili ništa od propisanih terapija. Utvrđeno je da je kod pacijenata koji smatraju da su njihovi liječnici imali lošu komunikaciju postojala znatno veća vjerojatnost da se neće strogo pridržavati plana liječenja.

Dakle, ključni zaključak je da je komunikacija na relaciji liječnik – pacijent doista važna pacijentima što znači da bi se liječnici zaista trebali potruditi komunicirati s pacijentima na način koji im je razumljiv.

U istraživanju se između ostalog otkrilo da su pacijenti izvijestili kako im je bolje objašnjenje dano u vezi kratkoročnih nuspojava u odnosu na dugoročne nuspojave. Na taj način se u praksi pokazuje da su pojedini pacijenti iznenađeni nekim dugoročnim nuspojavama dok su ipak spremniji na pojavu kratkoročnih nuspojava kao što je npr. gubitak kose uslijed kemoterapije. Pacijenti nisu shvaćali koliko ti trajni učinci liječenja (nakon dvije ili tri godine od završetka liječenja) kao što su npr. periferna neuropatija i umor mogu stvarno utjecati na njihov svakodnevni život.

Doktorica Fumiko Chino navodi da je jedan od načina kako sami pacijenti mogu potaknuti liječnike na bolju komunikaciju taj da prije razgovora s liječnikom zapišu sva pitanja (dnevnik pitanja) koja mu žele postaviti, a sve kako bi bili sigurni da nešto neće zaboraviti. U suprotnom se može dogoditi da liječnici smatraju da su odgovorili na sva pitanja, a zapravo su preskočili mnoga važna pitanja. Slijedeći je prijedlog da  se na pregled i razgovor s liječnikom povedu neke bliske osobe (bračni partner, prijatelj, brat ili sestra, roditelj….) jer oni mogu zabilježiti sve bitne informacije koje bi inače mogle promaći pacijentu. Ako pacijent nema uz sebe „pomoćnika“ može za vrijeme razgovora s liječnikom imati nekog na telefonskoj vezi tko ga može podsjetiti na postavljanje nekih bitnih pitanja.

U svakom slučaju, pristup komunikacije od strane liječnika trebao bi biti prilagođen pojedinom pacijentu i njegovim jedinstvenim problemima i potrebama. Npr. nekim pacijentima najbolje odgovara pisana komunikacija.

Američko društvo za kliničku onkologiju (ASCO) je 2017. godine donijelo Smjernice za komunikaciju liječnika specijalista iz područja onkologije s ciljem postizanja boljih odnosa s pacijentima, odnosno postizanja djelotvorne komunikacije na relaciji liječnik-pacijent. Ovo je između ostalog važno za postizanje boljih ishoda liječenja pacijenata temeljem pridržavanja propisanih terapija. Liječnici bi trebali naučiti kako pružiti podršku pacijentima, izgraditi odnos s pacijentima, dati im odgovarajuće i pravovremene informacije te odgovoriti na njihove zabrinutosti. Također, Europsko društvo za kliničku onkologiju je 2024. godine donijelo ažurirane Smjernice za komunikaciju liječnika iz područje onkologije i ostalih članova onkološkog tima s pacijentima i članovima njihovih obitelji. Ovdje navodimo neke od preporuka iz Smjernica Američkog društva za kliničku onkologiju (ASCO):

Osnovne komunikacijske vještine

1. Prije svakog razgovora s pacijentima liječnici bi trebali pregledati medicinske informacije o pacijentu, definirati ciljeve za razgovor, te predvidjeti potrebe i reakcije pacijenta i članova njegove obitelji
2. Na početku razgovora s pacijentima liječnici bi trebali provjeriti koliko pacijent razumije svoje zdravstveno stanje te u suradnji s pacijentom definirati plan razgovora nakon što saznaju o čemu pacijent i obitelj žele razgovarati i nakon što su objasnili o čemu bi oni htjeli razgovarati s pacijentima
3. Tijekom posjeta pacijenata liječnici bi se trebali ponašati na način da aktivno potiču povjerenje i suradnju kod pacijenata
4. Liječnici bi trebali pružiti informacije pacijentu koje su pravovremene i usmjerene prema zabrinutostima i željama pacijenta. Nakon pružanja informacija liječnici bi trebali provjeriti razumije li pacijent sve što je rečeno i ono što je važno iz rasprave dokumentirati u medicinskom kartonu pacijenta
5. Kada pacijenti iskazuju emocije kroz verbalno ili neverbalno ponašanje liječnici bi trebali iskazati empatiju

Rasprava o ciljevima zdravstvene skrbi i prognozi

1. Liječnici bi trebali pacijentima pružiti informacije u vezi dijagnostike i prognoze koje su prilagođene potrebama pacijenta i koje pružaju nadu i sigurnost bez dovođenja pacijenata u zabludu.
2. Liječnici bi trebali ponovno procijeniti ciljeve pacijenta, njegove prioritete i želju za informacijama kad kod dođe do značajne promjene vezane uz zdravstvenu skrb pacijenta
3. Liječnici bi trebali pružati informacije na jednostavan i izravan način
4. Kada daju loše vijesti liječnici bi trebali poduzeti dodatne korake kako bi odgovorili na potrebe i reakcije pacijenata

Rasprava o mogućnostima liječenja i kliničkim ispitivanjima

1. Prije razgovora s pacijentom o specifičnim mogućnostima liječenja liječnici bi trebali razjasniti ciljeve terapije (liječenje ili produljenje života ili poboljšanje kvalitete života) tako da pacijent može razumjeti vjerojatne ishode i može povezati ciljeve terapije s ciljevima zdravstvene skrbi.
2. Prilikom razmatranja mogućnosti liječenja s pacijentima liječnici bi trebali pružiti informacije o potencijalnim koristima i štetnosti bilo koje terapije (proporcionalnost) i provjeriti koliko pacijent razumije te koristi i štetnosti.
3. Liječnici bi trebali razgovarati o mogućnostima liječenja na način koji zadržava nadu kod pacijenata, promiče autonomiju i olakšava razumijevanje
4. Liječnici bi trebali upoznati pacijente o svim mogućnostima liječenja, uključujući klinička ispitivanja. Kada je to prikladno, liječnici bi trebali razgovarati o mogućnosti započinjanja palijativne skrbi istovremeno s ostalim modalitetima liječenja. Ako su dostupna klinička ispitivanja liječnici bi trebali započeti razgovor o liječenju sa standardnom terapijom, a zatim prijeći na raspravu o kliničkim ispitivanjima ukoliko je pacijent zainteresiram

Edukacija u području komunikacijskih vještina

1. Edukacija iz područja komunikacijskih vještina trebala bi se temeljiti na obrazovnim načelima te uključivati i naglašavati praktične vještine te iskustveno učenje korištenjem scenarija igranja uloga, izravnog promatranja susreta s pacijentima i druge provjerene tehnike
2. Voditelji edukacije komunikacijskih vještina trebaju imati dovoljno iskustva za učinkovito modeliranje i učenje željenih komunikacijskih vještina i provođenje vježbi iskustvenog učenja

S obzirom na rezultate istraživanja kojima se potvrđuje važnost komunikacije na relaciji liječnik-pacijent u cilju postizanje boljih zdravstvenih ishoda pacijenata te s obzirom na donošenje gore navedenih smjernica za komunikaciju liječnika iz područja onkologije s pacijentima (ASCO, ESMO) kao logičnim rješenjem nameće se potreba da i naša onkološka društva donesu smjernice za komunikaciju liječnika specijalista iz područja onkologije i hematologije, kao i ostalih liječnika i medicinskog osoblja, s onkološkim pacijentima u Hrvatskoj.

Izvori:

https://www.breastcancer.org/podcast/patients-rate-doctors-communication-skills

https://ascopubs.org/doi/pdf/10.1200/JCO.2017.75.2311

https://www.esmoopen.com/action/showPdf?pii=S2059-7029%2824%2901265-1